Na međunarodnom planu postoji obiman korpus instrumenata kojima je nasilje u porodici definirano kao rodno zasnovano nasilje i kao takvo predstavlja kršenje ljudskih prava[1]. Međunarodni standardi za zaštitu ljudskih prava jasno nalažu od države odgovornost za prevenciju, provođenje istrage i kazneno gonjenje svih oblika kršenja ljudskih prava. Država je odgovorna i za djela koja počini pojedinac ukoliko ne spriječi kršenje prava, ne provede istragu i ne kazni djelo nasilja, te propusti osigurati pristup pravdi, uključujući i naknadu štete žrtvama (standard “dužne pažnje”).[2] Dva ključna obavezujuća instrumenta za BiH su Konvencija UN-a o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Ovim konvencijama propisano je da je država članica obavezna “poduzeti neophodne zakonske i druge mjere u svrhu provedbe dužne pažnje, kako bi spriječila nasilje, provela istragu, kaznila i omogućila reparaciju za djela koja su pokrivena Konvencijom a koja počine nedržavni akteri”.[3] Međunarodnim standardima država je takođe pozvana da poduzme mjere kojima će sankcionirati počinioce ovih djela i pružiti podršku žrtvama (najčešće ženama i djeci). Taj zahtjev je podrazumijevao inkriminiranje čina nasilja nad ženama i nasilja u porodici u domaćem zakonodavstvu i poduzimanje svih mjera na njegovom preveniranju i suzbijanju, kao i i pomaganju žrtvama. Na evropskom prostoru značajna je presuda Evropskog suda za ljudska prava koji je 2009. godine prvi put presudio da je rodno zasnovano nasilje oblik diskriminacije u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.[4]
Reformom krivičnog zakonodavstva u BiH započetom u prošloj deceniji Federacija BiH propisuje nasilje u porodici kao krivično djelo 2003. godine,[5] čime se želi sankcionirati i spriječiti porodično nasilje koje se najčešće manifestira kao nasilje u braku, prema članovima zajedničkog domaćinstva i prema djeci. Nasilje na osnovu spola, koje uključuje i nasilje koje se dešava u porodici ili domaćinstvu, dodatno se inkriminira i Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH donesenim iste godine. Ovim značajnim zakonskim intervencijama nasilje na osnovu spola izlazi iz sfere privatnog i postaje inkriminirana društvena pojava za čije sankcioniranje i suzbijanje sada postaju odgovorne institucije države.
U cilju pružanja hitne zaštite žrtvama nasilja u porodici dok se ne okonča krivični postupak donesen je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH (“Službene novine FBiH”, br. 22/05 i 51/06)[6] kojim su propisane obaveze prijavljivanja nasilja u porodici za profesionalce u zdravstvu, socijalnoj zaštiti, obrazovanju, nevladine organizacije i druge ustanove i tijela, zatim se propisuju zaštitne mjere odnosno prekršajne sankcije s ciljem sprečavanja daljeg činjenja nasilja, pružanja zaštite žrtvi(ama) i preodgoj počinioca (psihosocijalni tretman i liječenje od ovisnosti). Na osnovu ovog zakona doneseni su podzakonski akti kojima se detaljnije propisuje postupanje relevantnih aktera u slučaju nasilja nad ženama.
[1]Nasilje nad ženama definirano je u skladu sa Konvencijom o sprečvanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici Vijeća Evrope kao kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije nad ženama, a predstavlja sva djela rodno zasnovanog nasilja koja dovode ili mogu dovesti do: fizičke, seksualne, psihičke, odnosno finansijske povrede ili patnje za žene, obuhvatajući i prijetnje takvim djelima, prinudu ili proizvoljno lišavanje slobode, bilo u javnosti bilo u privatnom životu. U skladu sa istom konvencijom, nasilje u porodici definirano je kao svako djelo fizičkog, seksualnog, psihičkog, odnosno ekonomskog nasilja do kojeg dolazi u okviru porodice ili domaćinstva, odnosno između bivših ili sadašnjih supružnika ili partnera, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom (Vijeće Evrope, Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, Istanbul, 11. maj 2011. godine). Ranije su takođe donesene konvencije kojima se ženama pruža zaštita u sferama u kojima su bile ugrožene, što uključuje i tzv. privatnu sferu: Konvencija o političkim pravima žena (1953), Konvencija o nacionalnosti udatih žena (1957), Konvencija o pristanku na brak, minimalnoj dobi za sklapanje i registriranje braka (1962), CEDAW
[2]OSCE BiH (2011), Analiza i preporuke o kaznenopravnim sankcijama u predmetima nasilja u obitelji u Bosni i Hercegovini.
[3]Član 5. Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
[4]Europski sud za ljudska prava, Opuz protiv Turske, 9. juni 2009. godine, aplikacija br. 33401/02, citirano u OSCE BiH. Analiza i preporuke, 2011.
[5]Član 222. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br.: 36/03, 21/04, 18/05 i 42/10)
[6]Udruženje žena sudija u BiH (2012), Analiza stvarnog stanja u smislu izricanja ili neizricanja zaštitnih mjera iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Federacije Bosne i Hercegovine