Nasilje u porodici je novijim zakonskim rješenjima definirano kao krivično djelo. Međutim, time nisu riješeni problemi žrtava nasilja u porodici.
Zbog dugotrajnosti krivičnog postupka pred sudovima zaštita koju žrtve dobijaju ne može se smatrati efikasnom i pravovremenom. Profesionalci koji su dužni postupati po zakonu u slučaju prijavljivanja čina nasilja i dalje nisu dovoljno senzibilizirani i educirani za svu kompleksnost ovog djela, pa često izostaje adekvatan rodno senzitivan pristup. Posljedica je preblaga kaznena politika. Radi pružanja hitne zaštite žrtvama nasilja u porodici do okončanja krivičnog postupka, donesen je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici kojim su propisane obaveze profesionalcima u zdravstvu, socijalnoj zaštiti, obrazovanju, nevladinim organizacijama i drugim ustanovama i tijelima da prijave nasilje u porodici, propisane su zaštitne mjere, odnosno prekršajne sankcije s ciljem sprečavanja daljeg činjenja nasilja, pružanja zaštite žrtvi(ama) i preodgoja počinioca obaveznim podvrgavanjem tretmanima. Izricanje mjera prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH pokazuje trend povećanja, posebno u periodu 2010 – 2011. god.
Na problem nepotpune i kontradiktorne statistike o broju prijavljenih i procesuiranih slučajeva prve su ukazale organizacije civilnog sektora koje su u direktnom kontaktu sa žrtvama nasilja i koje su, pored policije i tužilaštva, također prikupljale i prikupljaju statističke podatke evidentiranjem žrtava koje dobivaju besplatnu pravnu ili psiho-socijalnu pomoć i bilježenjem broja poziva na SOS telefon, kao i vođenjem evidencije o korisnicima/cama usluga sigurnih kuća. Međutim, prepoznat je problem izostanka jedinstvene metodologija prikupljanja i obrade podataka koji se mjerama i aktivnostima u ovom periodu rješava. Strateško opredjeljenje Vlade Federacije BiH za zaštitu žena i porodica i borbu protiv nasilja svake vrste jasno je izraženo i nasilje je prepoznato kao rodno zasnovano i uvjetovano neravnomjernim odnosom moći u porodici. Osiguravanje budžetskih sredstava za finansiranje rada sigurnih kuća i drugih oblika zaštite i pomoći žrtava je opredjeljenje koje se mora do kraja realizirati, što predstavlja veliki izazov.